Svetvinčenat ples misli ozbiljno

Nakon što utihne uobičajena kazališna sezona, Svetvinčenat u drugoj polovici srpnja postaje gotovo nezaobilaznim odredištem plesne publike koja već sa sigurnošću zna da će u raznoliku programu Festivala plesa i neverbalnoga kazališta uvijek pronaći nešto i po svome ukusu. A da organizacijska ekipa ne računa samo na već stalnu stručnu i lokalnu publiku nego i pridobiva onu koja vrluda između mnogobrojnih istarskih festivala različitih umjetničkih određenja pokazuje i stabiliziranje rezidencijalnoga programa Mediteranskoga plesnog centra tijekom protekle godine, koji i prije i poslije festivalskoga okupljanja nudi mnoštvo zanimljivih događanja dostupnih javnosti, u obliku radionica, predstavljanja ili izvedaba projekata pripremanih u centru. Novost je i uključivanje svetvinčenatskoga plesnog festivala kao prezentacijskoga partnera u mrežu plesnih stručnjaka Aerowaves, što je rezultiralo odmah i programskim osvježenjem s trima predstavama perspektivnih autora Guyja Nadera i Marije Campos, Tabee Martin te Ferenca Féhera. S obzirom na to da utjecajna mreža Aerowaves, osnovana još 1996, kotira kao čvorište otkrivanja plesnih noviteta u Europi, odnosno prepoznavanja obećavajućih umjetnika u usponu i promoviranja njihova rada izvan matičnih zemalja u kojima djeluju, izvjesno je da će Festival plesa i neverbalnoga kazališta sljedećih godina prikazivati predstave autora čiji rad i u razmjerima europske scene polučuje vidljive pomake u razvoju plesne umjetnosti, u estetičkom ili kojem drugom smislu.

Iz predstave Virtus redateljice i koreografkinje Eve Duda / Snimio Andi Bančić

Članstvo Festivala u Aerowavesu, uz Edvina Liverića kao glavnoga hrvatskog predstavnika, ujedno znači sudjelovanje u izboru predstava koje će mreža dalje podupirati. Zahvaljujući Edvinu Liveriću, tijekom godina dosad je u sklopu drugih festivalskih i kazališnih programa prikazano nekoliko doista kvalitetnih selekcija s Aerowavesa, a smještanjem u okrilje svetvinčenatskoga festivala ta bi se dobra praksa mogla i ustaliti.

Plesni mehanizam

Nezavisna barcelonska plesna skupina Guyja Nadera i Marije Campos u predstavi TTTTTT iza koje se krije igra riječi Time Takes the Time Time Takes jednostavnim scenskim sredstvima i vokabularom posuđenim iz vježbi dobro poznatih svim plesačima, od davanja težine drugom tijelu ili apstraktnih kompozicija koje se razaznaju kao sukcesivan slijed pokreta do povezivanja tijela u neprestanu gibanju i uzročno-posljedična prijenosa pokreta s jednoga tijela na drugo, oblikuje klatno vremena, odnosno satni mehanizam ulančanih ljudskih tijela u neprestanu previranju i mijeni. Kružna konstrukcija prepletenih ljudskih tijela (Maria Campos, Thais Hvid, Guy Nader, Magí Serra, Roser Tutusaus) variranjem prepoznatljiva plesnog motiva u smjerovima koje konstrukcija dopušta (naprijed-natrag) ili zamrzavanjem slike u statičnu poziciju naglašava nekoliko različito shvaćenih koncepcija vremena, s jedne strane svakako je posrijedi linearna vremenska progresija u jukstapoziciji s linearnošću i konačnošću ljudskoga života, s druge je pak u žarištu cikličnost vremena potpomognuta svakodnevnom rutinom. Unutar satne konstrukcije koja se ritmično sastavlja iz manjih, odijeljenih sekvencioniranih cjelina nastaju džepovi s pojedinačnim, drukčije uzglobljenim mehanizmima s vlastitim dinamikama, odnosima i drukčijim osjećanjem protijeka vremena. Slika vremenskoga klatna pojačava se perkusijama i glazbenim elektroničkim intervencijama Miguela Marina pulsirajući i stvarajući hipnotički zvučni zastor.

Polje Tabee Martin, Švicarke koja djeluje u Baselu i Amsterdamu, i Morgan i Freeman Mađara Ferenca Féhera donekle povezuje zajednički tematski okvir. Oba rada bave se problematikom identiteta, Tabea Martin i njezina izvođačka trojka (Kateřina Dietzová, Carl Staaf, Luca Cacitti) na melodramskoj podlozi sapunica i obrazaca ljubavničkih zapleta tragaju za srodnom dušom metodom bezbrojnih pokušaja i pogrešaka iskrivljujući predodžbe o sebi ili pritisnuti imperativom ispunjenja zaprečujući put do pravoga sebe, Féher introspektivnim izvlačenjem suspregnuta alter ega u potrazi za imaginarnim prijateljem koji bi nas posvema prihvatio. S Poljem ću se ovdje i zaustaviti s obzirom na to da ga nisam vidjela u kontekstu ovoga festivala. Solo Morgan i Freeman posebnu vrijednost ima zbog ne tako često viđena spoja lutkarstva i plesa, premda je animiranje lutke osjetno slabija točka iznimno gipka i plesnim tehnikama različitih geneza izgrađena tijela Ferenca Féhera. Zanimljivo je usporediti gipkost njegova tijela s mekoćom i savitljivošću glavne lutke, čovjekolike lutke napravljene kao varijanta lutke zijevalice; manja je lutka figura bijeloga zeca (ginjol) koja u jednom trenutku izranja iz izvođačeve košulje. Freeman je nakešeni raščupanko napola spuštenih vjeđa koji se oslobađa (freeman) u naletu košmara i bolno svrdla izranjajući na površinu, prevrćući tijelo i opsesivno izjedajući zatomljenim tajnama, suspregnutim emocijama i htijenjima, manipulirajući, zapovijedajući i nadzirući, u svakom slučaju ne prijatelj kakvom se nadamo, ali ustrajan i privržen. Umirujući bijeli zec, također stanovnik snova ili izmišljeni prijatelj, nije otok ugode, čvrsta sjećanja za koje se Morgan hvata boreći se s Freemanom za prevlast, također je zavodnik svijesti koji pod krinkom dobra odvodi u neslućene, mračne zakutke ličnosti. Na trenutke rezerviran i dalek, a onda neposredan, duhovit i razigran, Féher dopire do gledatelja nudeći široku skalu emocija.

Umjetnička ravnateljica Festivala Snježana Abramović Milković u izboru naginje španjolskim autorima i općenito romanskom kulturnom krugu, uz Guyja Nadera i Mariju Campos ove su godine prikazane i predstave Jedan po jedan španjolsko-kolumbijskoga autorsko-izvođačkoga para Dolme Jover Agulló i Arnulfa Parda Ravaglija te Sunset Sorell Jean-Claudea Gallotte u izvedbi dviju studentica plesnog odsjeka zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Sintije Kučić i Danijele Vukadinović, pod mentorstvom Irme Omerzo, te je predstava Ferenca Féhera prikazana u selekciji Aerowavesa i predstava Virtus skupine Eve Duda kao predstavnika mađarske plesne scene dobrodošla promjena. Tim više jer mađarske autore relativno rijetko vidimo na domaćim pozornicama, premda Fehér i Eva Duda nisu potpuna nepoznanica jer su u nas prethodno već gostovali, skupina Eve Duda čak dvaput (predstave Nepoznato i Lunatica) unutar nekih suradničkih projekata Zagrebačkoga plesnog centra.

Između zabave i eksperimenta

U osobnom gledateljskom itineraru kao najintrigantniju ipak pamtim predstavu Grad skupine Bloom, prikazane na Platformi.hr također u jednoj od selekcija s Aerowavesa. Sudeći po interesu inozemnih selektora i po pojedinim inicijativama pokretanja platforma kao kritičkoga i teorijskoga pogona (primjerice KÖM koju vode Orsolya Bálint i Zita Sándor), suvremeni ples u Mađarskoj nipošto nije zanemariv čimbenik na europskoj izvedbenoj sceni. Predstava Virtus možda nije reprezentativan primjer, ali potvrđuje širinu autorskih pristupa i prožimanje različitih disciplina. Virtus naime kombinira suvremeni ples, cirkus i uživo izvođenu glazbu, surađujući s članovima cirkuske skupine Firebirds i nazivajući predstavu underground cirkusom. S atributom underground možemo se složiti ako označuje namjernu dramaturšku razmrvljenost i nedovršenost predstave, pritom aludirajući na cirkusko zakulisje, odnosno otkrivajući naoko nehajnu i užurbanu radnu rutinu cirkuske družine, još po uzoru na tradicionalne putujuće cirkuske obitelji, što potvrđuje i najmlađi član družine, dječak, penjući se u završnoj slici na svilu. Opći je dojam predstave s čak četrnaestero izvođača naguranost, demonstracija različitih vještina, hodanja na štulama, klaunerije, zračnih akrobacija na svili, pritom i malo plesa, pošalica i pokoje note folklornih mađarskih i romskih napjeva. Ono što se površinski čita kao kičeraj, zapravo je moguće tumačiti i kao ugođaj romantično shvaćena nomadskog života, pod šatorima svako malo podizanih u novom gradu, u tipičnim nemjestima, sajmišnim i drugim neuglednim prostorima koji se s večeri pretvaraju u izazovno scensko blještavilo. Izvođači se neprestano bore za komad vlastita prostora na kojem će točku uvježbati, nadmeću se tko će bolje izvesti koju figuru, izazivaju se, katkad i grubo zadirkuju, ali iza svega kaosa ipak se nazire sloga. Nasuprot tomu, predstavu je doista moguće promatrati kao tehnički ne osobito uvježbanu, s previše nagomilanih rekvizita i sprava tako da je pozornost rascjepkana i pojedine figure koje se izvode uopće ne dolaze do izražaja, dramaturški nedostatnu (u mnogobrojnoj izvođačkoj i ostaloj autorskoj ekipi uopće nema dramaturga, a Eva Duda ujedno je i redateljica i koreografkinja), kostimografski nepromišljenu (kostimi u boji mađarske zastave), dok sveopće šarenilo podupire sliku cirkusa u pejorativnu značenju. No ipak, moglo se u tome naći oduška i dopuštenje kratkog prepuštanja čistom zabavljačkom užitku.

Osim inozemnih predstava program su i ove godine upotpunile domaće snage, predstave Anything (Bilo što) Daniela Abreua i Zagrebačkog plesnog ansambla, Pledging Foot (Obećavajuće stopalo) Eleonore Lachky i Liberdancea, Luna Malekova Martine Nevistić, Trilogija Saše Božića i Petre Hrašćanec te rad u nastajanju Od ode do tripa Andreje Široki i Ive Korenčić Čabo. Imajući u vidu i Aerowaves i Mediteranski plesni centar i publiku koja vjerno iz godine u godinu prati događanja, Svetvinčenat itekako ima prostora za dalji rast u umjetničkom i produkcijskom vidu i za snažnije pozicioniranje na zemljovidu europskoga plesa.